Carter Lowe Kreator, poduzetnik i zagovornik brige o sebi
Vrijeme čitanja: 9 min

Ljudska ljepota

Ljepota osobe ne leži u savršenstvu linija i oblika. Dvije istinske alkemijske komponente lijepe i autentične ličnosti. Kako biti lijepa osoba?

Jeste li ikada vidjeli uistinu lijepu osobu?

Ljudi uče. Ljudi se razvijaju. Ljudi idu na treninge, posjećuju psihoterapeute, bave se samousavršavanjem, osobnim rastom, duhovnim praksama, shvaćaju istine, stječu prosvjetljenje, ovladavaju najnaprednijim psihološkim sustavima, gomilaju iskustvo i mudrost...

Kome, na temelju ovo bismo trebali vidjeti na ulicama naših gradova? Dobro, dovraga s njima, s ulicama, ali koga bismo vidjeli na istim treninzima, satsanzima, klubovima za samorazvoj itd.? Koja lica? Koja tijela? Kakva komunikacija? I odgovara li činjenica da stvarno vidimo tamo, i ovdje, i posvuda, našim dubokim, unutarnjim idejama o tome kako Osoba može izgledati?

Možda ne razumijete o čemu sada govorim. Onda samo zatvorite ovaj tekst: nije za vas. Ako vam je ugodno među slatkim pozitivnim tetama, ili tužno produhovljenim muškarcima, onda ok. Da, nekima su i takva lica veselje, jer su im alternativa gopota i zli goblini. Savjetovao bih im da promijene okruženje barem u ono najbolje od poznatih, ali oni to ipak neće učiniti, jer to još nisu učinili, pa ok.

Sada se obraćam onima koji su tražili, koji su pokušali sve, čini se, ali još uvijek ne razumiju zašto čak i s naizgled najboljim ljudima često postane mučno. I što je najvažnije, zašto je tako često bolestan od sebe.

Jeste li ikada vidjeli uistinu lijepu osobu? Možda je to bio neki budistički redovnik, možda obični seoski djed, možda malo dijete.

Razumijete li o čemu govorim? Ovo je kada pogledate osobu i opustite se, gubite svaku zaštitu. Kad ljuska odleti s tebe, makar i na trenutak, kada ne želiš ni o čemu razmišljati, ne poželjeti ništa, već samo želiš ovu sliku upiti u sebe, otvoriti joj se, otopiti se u njoj. Koliko često ste ovo vidjeli?

A po čemu se takva osoba razlikuje od onih pozitivnih, duhovnih, naprednih, ali izazivajući sasvim druge osjećaje?

Možda imate svoje odgovore na ovo pitanje. Bilo bi mi zanimljivo upoznati ih. Ali želim podijeliti ono što sam otkrio, analizirajući svoje osjećaje u komunikaciji s raznim ljudima, srećom, imao sam sreću imati vrlo raznolike sastanke.

Identificirao sam samo dvije kvalitete, koje su, štoviše, međusobno povezane. Da, samo dvije osobine čine osobu istinski lijepom, samo dvije osobine čine je Čovjekom. Možete biti mirno meditativni, ili bijesno aktivni, vrlo društveni, ili tihi, elegantno profinjeni ili brutalni - sve to nije važno. A u to se svatko može uvjeriti prolazeći kroz sve primjere lijepih ljudi, ako, naravno, ima dovoljan broj takvih primjera. A samo dvije kvalitete mijenjaju sve.

Prva od njih je iskrenost. Iskrenost ne znači "kaži što misliš". I ne samo da biste razumjeli i razlikovali ono što osjećate. Iskrenost je transparentnost sebe za vlastitu pažnju. To je otvorenost prema sebi. To znači da u meni nema ničega što bih želio sakriti od sebe. To znači da svaki impuls koji potječe iz bilo kojeg dijela moje osobnosti rezonira u svim drugim dijelovima. Iskrena osoba može lagati druge ako je potrebno, ali nikada ne laže sebe.

Zašto je iskrenost toliko važna? Jer bez toga osoba nije cjelovita. Ako u meni postoji nešto što ne želim vidjeti i manifestirati, imam neprijatelje u sebi. Dio moje vlastite moći usmjeren protiv mene, makar samo zato što sam protiv toga. To slabi, oduzima snagu, čini unutarnje neuravnoteženim, nemirnim.

Ali to nije sve. Ako zemlja ima vojsku, bit će ratova. Ako značajan dio gospodarstva zemlje osigurava vojsku, onda zemlja neće preživjeti bez ratova. Ista stvar se događa u nama. Jednom kada smo naučili potiskivati, potiskivati ​​svoje impulse, zavaravati sami sebe, u sebi stvaramo stroj koji tu neće stati.

Uostalom, trebamo ne samo potisnuti, nego i zaboraviti ono što smo potisnuli, pa zaboraviti, kao što smo zaboravili, i tako dalje. Ne možemo si reći: "Vidjet ću sve na svijetu osim pasa." Pas može doći u vid svake sekunde, pa ćemo morati spustiti vid da slučajno ne vidimo previše! A onda ćemo morati prestati viđati sve što nas podsjeća na pse: kućice za pse, kosti, povodce, dućane za kućne ljubimce, mačke... I što je više takvih predmeta, više trebate oslijepiti kako biste održali svoju nestabilnu ravnotežu.

Tako se iz holističkog organizma pretvaramo u bojno polje brojnih želja, motiva, stavova, koncepata, “trebalo”, “trebalo”, “ali sve je prošlo”... A samo monstruozni stroj kontinuiranog samozavaravanja omogućuje nam da zadržimo povjerenje, da je onaj koji je jučer rekao koliko voli svoje dijete i onaj koji ga je danas bijesan udario jedna te ista osoba, i nema ništa posebno u tome, pa ovo ista osoba također može biti duhovno napredan guru. A ako mislite da to ne utječe na vaš izgled, onda ste se upravo u tome naučili zavaravati. Nemojte biti tužni, niste sami: milijuni ljudi smatraju visokom umijećem moći razumjeti ljude, čitati njihove emocije i karakter, dok svaka beba, pa čak i pas, to čini bez poteškoća.

Ali najstrašnije počinje upravo kada se neiskrena osoba počne baviti samorazvijanjem. Nije važno što je izabrao: jogu, trening osobnog rasta, dijanetiku, kršćanstvo, psihologiju ili bilo što drugo. Njegova se osobnost formira prema vanjskim zahtjevima i obrascima, a počevši usavršavati svoju osobnost, čini to na potpuno isti način.

Uzimaju se samo novi predlošci. On nije u stanju očistiti prostor svoje osobnosti: uostalom, za to treba izići na svjetlo dana ono što se godinama gniježi u tamnicama. Bilo bi mu drago, možda, ali ni sam se ne sjeća ni što ima, ni kako je sve to skrivao. Da, i previše je strašno miješati se tamo. Dakle, sve je pojednostavljeno: nova osobnost se stvara u otvorenom polju: “Ja sam tantrik”, “Ja sam kršćanin”, “Ja sam psiholog”... I ova posebna izolirana osobnost podvrgnuta je svim postupcima poboljšanje, rast i produhovljenje. Kako kažu, jeftino i veselo.

I izgleda da je istina da osoba brzo napreduje, a mijenja se doslovno pred našim očima. Ali cijela stara osobnost sa svim svojim sukobima sada je potpuno otišla u sjenu i tamo nastavlja svoje smrdljivo propadanje. “Nisam više takav, sve je to prošlost”, kaže, ali iz nekog razloga glas mu je prigušen, a grimasa koja mu je odmah iskrivila lice. On to neće primijetiti, jer mu je jako važno vjerovati da se doista promijenio.

Ako ne želite biti šokirani, nikada ne gledajte takve ljude neočekivano kada ne znaju da ih se može vidjeti. Ozbiljno, jednom sam ovako izgledao na jednu vrlo pozitivnu damu koja je prošla kroz mnoge godine najboljih praksi. Tek od djetinjstva stečena samokontrola omogućila mi je da ne vrištim i počnem mucati od onoga što sam vidio. Ali sam čovjek, naravno, to nikada neće susresti u ogledalu.

Iskrenost nije samo najvažnija, već i najrjeđa ljudska kvaliteta. A sve zato što ga je nemoguće naučiti na isti način na koji učimo sve ostalo. To nije vještina koja se može naučiti slijedeći obrazac ili proceduru. Strogo govoreći, iskrenost uopće nije vještina ili radnja. To je odsutnost golemog stroja unutarnjih laži, koji, poput tumora raka, može zauzeti velik dio naše osobnosti. Postizanje iskrenosti za neiskrenu osobu nije učenje, nego amputacija. Često bez anestezije.

Iako je ublažavanje boli još uvijek moguće. Ovo je prihvaćanje. Prihvaćanje sebe kao bilo koga, prihvaćanje svih svojih motiva. Odbijanje da se ocjenjujete u smislu bilo kakvih pravila, obrazaca, kriterija. Mnogi ljudi misle da je prihvaćanje nešto inherentno vrijedno, neka vrsta ideala, i pokušavaju to pokazati izvana, ne shvaćajući baš zašto. Ovo smatram greškom. Prihvaćanje je izvrstan alat za lakše pronalaženje iskrenosti. Upravo je to njegova svrha.

Drugu kvalitetu koja osobu čini uistinu lijepom teško mi je nazvati bilo kojom riječju. Prema izvornom značenju ovdje bi vjerojatno stajala riječ "duhovnost", ali je toliko diskreditirana da je od ovog izvornog značenja u njoj malo ostalo. A to se značenje sastoji u doživljavanju određenih percepcija koje nisu određene vanjskim, društvenim životom osobe, i, takoreći, povezivanju s nečim većim. Nazovimo ove percepcije prosvijetljenima. Ne mora biti ekstaza ili nešto spektakularno. To može biti jednostavna tiha radost, ili živa smirenost, ili nježnost.

Ovdje je vrlo tanka linija. Svatko je ikada doživio užitak ukusnog sladoleda, spokoja, sunčanja među mirisnom travom, iščekivanja, prvog polaska u školu, osjećaja misterije, šetnje nepoznatom šumskom stazom ili gledanja u zvjezdano nebo... Mislim da svi znaju ove trenutke, kada svijet odjednom postaje neobično svijetao i iznenađujuće stvaran, vrijeme postaje zasićeno, prostor postaje elastičan. Kad osjećaj, možda rođen iz nečeg jednostavnog i običnog, postane veći od svog uzroka, nadiđe svoje granice i počne živjeti sam od sebe, bez potrebe za objektom, a ponekad, čini se, čak i bez potrebe za nama samima... No okrećemo se obraćamo li pozornost na te trenutke, dopuštamo li im da se učvrste u nama i postanu dio naše osobnosti, ili ih odbacujemo kao beznačajne, pa čak i opasne incidente - to je ono što određuje tko ćemo biti.

Te percepcije ne možemo umjetno stvoriti u sebi, iako ako su nam već poznati, možemo ih zapamtiti i prizvati. Stoga možemo reći da je naša kvaliteta duhovnosti u velikoj mjeri unaprijed određena. Ali ako imamo takvu želju, ako uočavamo i svojom pažnjom podupiremo osvijetljene percepcije, onda će se one svakako jače i češće očitovati.

I naravno, ako smo neiskreni, tada će nam najvjerojatnije osvijetljene percepcije biti tuđe i opasne, te će s vremenom nestati: uostalom, lako mogu uništiti našu obranu izgrađenu godinama. Pa čak i ako je, prema našim konceptualnim uvjerenjima, dobro doživjeti takve percepcije, razvijat ćemo energičnu aktivnost u ime tog cilja, a nećemo primijetiti kako u tome umire sama mogućnost opuštanja i doživljavanja nečega stvarnog. Stoga, iskrenost - opet, ostaje glavni uvjet.

Evo ih, dakle, dvije alkemijske komponente lijepe, autentične osobnosti: iskrenost, koja nam omogućuje da ne budemo ružne himere, i osvijetljene percepcije, unoseći u naše biće čar onoga što je veće od nas, baš ono što privlači pogled na more i nebo, planine i cvijeće.

„Ljudi su kao prozorska stakla. One svjetlucaju i sijaju kada sunce sja, ali kada zavlada tama, njihova se prava ljepota otkriva samo zahvaljujući svjetlosti koja dolazi iznutra." (Aldous Huxley)

Autor - Marin Angel Lazarov